Maloprije sam sjedila sa rodbinom, i počela je priča o 80-tim godinama... kako se tada živjelo i kako su uživali...

Nevjerovatan je taj osjećaj... koji sam imala...želja koja je u meni postajala sve jačom.

Ne sviđa mi se ovaj način života, to nije nikakva tajna... ova tehnologija, savremenost, trendovi... ništa od toga...


Odlučila sam sprovesti promjene u svom životu...ogromne... jer mi je to potrebno... osjećam to itekako...već duže vrijeme i zaista je neophodno da više uživam u životu... da više cijenim neke stvari...

Zbog toga prestajem pisati blog.
Ta riječ samo za mene ima jako značenje, mnogi znate koliko mi je stalo... Blog je bio ostvarenje mojih nekih dječijih snova... postao je moja navika i potrebna doza mojoj duši.
Uz blog sam počela intenzivno pisati...činiti ono što najviše volim...
S blogom sam upoznala mnogo osoba koje dosta vrijede....i koje ću pamtiti cio život.

Ali ovdje prestajem. Vrijeme je da napravim korak dalje.

Neću brisati blog, jer želim imati ovu stranicu... Možda se nekada i vratim.. kad osjetim da to trebam učiniti...

Do tada... želim učiniti svoj život boljim...

I dalje ću pratiti ljude do kojih mi je stalo, i trudit ću se ostvarivati kontakt s njima... 

Sada samo prelazim na drugačiji nivo pisanja...

Nisam nekoliko dana bila na Internetu, jer mi se pokvario računar... Onako eto...on jednostavno odluči sebi dati pauzu i prestane reagovati na moje komande.
Samo što ovaj put je to i meni godilo... odmorila sam se...u nekom čudnom smislu...

Živjela sam život bez tehnologije nekoliko dana... televizora, mobitela i računara... i tako mi je dobro došlo...
Jedino mi je počela vremenom nedostajati ona mala... što je zovem Hanah, a koju blog svijet poznaje kao ladyofdarknes20...

Kada mi je prvi put ta djevojka napisala privatnu poruku, pomislila sam da je isuviše djetinjasta za moj pojam... Onda je dobijala neke osobine slične mojima, pronalazila sam se u njenim riječima, i ne znam kojom metodom je dobila moj MSN... i kojim načinom je uspjela navući me na sebe... da se od tada čujemo svaki dan... da joj govorim sve što se dešava... da se živciram kad god učini pogrešan korak...

Ali tako je..već nekoliko mjeseci... i cijelo to vrijeme pokušavamo pronaći termin da se vidimo... ali ne ide nam baš od ruke...

Što pišem o njoj ?

Ne znam... krenula sam spavati, a brat mi je poklonio novu tastaturu pa sam je htjela isprobati ? :)

Ne...

Čitala sam njene postove koje sam propustila u ovih nekoliko dana... pa onda post od osobe koja njoj znači... o kojoj mi puni glavu već mjesecima...

Kada mi je tek počela pričati o njemu, nisam je shvatala ozbiljno... mislila sam da je s njim u vezi tek tako..da bude s nekim... Nije mi se sviđalo kako se ponaša prema njemu ali sam je opravdavala činjenicom da joj je skoro pa svejedno za njim...

Ali onda je počela uživati.. s njim... Radovati mu se...praviti mu ljubomorne scene... mijenjala se...
I kad se desio iznenadni prekid, dugo nije mogla povjerovati u to...kao ni ja. Znale smo koliko je volio... i da će joj se vratiti... Ali kako su dani prolazili, ona je postajala sve tužnija...a od njega nije bilo glasa...

Tada je nekad počela shvatati koliko ga voli...
I onda sam slušala kako pati...koliko plače i šta čini da ga zaboravi...

Pratila sam svaku njenu grešku koju bi učinila iz očaja... ali ništa. On je odlučio da je kraj...mada nije ravnodušan...

I čitam njegove riječi...kroz koje vidim koliko je zapravo on još uvijek voli... i koliko je sebe ubijedio da ona nije za njega... i stvori se onaj obrnuti osmijeh na licu...

       

Postanem zamišljena... i zbog tog odlučim pisati..

Ne znam da li će se naljutiti što sam opisala njenu situaciju.. ali mislim da se iz njihove priče itekako može izvući dobra poenta... da je potrebno više obraćati pažnju na ono što imamo, i cijeniti to..da je potrebno znati opraštati zbog svog dobra... i da je ljubav, ipak, bitnija od ponosa...

Oni tu poentu nisu shvatili... oni jedno drugo gledaju kao još jednu grešku u životu... a zapravo... samo ne žele priznati jedno drugom... priznati sami sebi... istinu.

Znam da nije neka utjeha... ali tu sam ja Hanah... i ti znaš to.

Raspoloženje mi je trenutno takvo da bih mogla plakati... a, s druge strane, mogla bih jednostavno leći spavati, ni o čemu misliti...
Ali eto...po nekoj inerciji, ja biram ovo prvo...i razmišljam o svim onim stvarima o kojim ne bih trebala.
O neispunjenim ljubavima... ne direktno mojim... o karakterima osoba koji su u mojoj okolini... o sudbini koju mi obični smrtnici, koliko god se trudili, prosto ne možemo shvatiti...


Tu je toliko ljudi...u mojim mislima... šetaju...ponekad me udare u oko...pa zasuzi...ali dođem sebi... zanemarim ih...ignorišem...
Naučila sam sve skupljati...čuvati u sebi.. i onda jednom osjetim da ne mogu više... i buknem... Desi se eksplozija, i otjeram ih....sve koji mi smetaju...
Ne želim ih blizu sebe... iako nisam sigurna da li sam spremna na to... činim taj potez...svaki put...

Tako su nestali bitni ljudi iz mog života... mada se još uvijek sretnemo na ulici... možda i pozdravimo...
Ali nisu više ono što su predstavljali... mom srcu...

Da li je to ispravan način, ne znam, ali mislim da je definitivno posljedica toga to što dugo skupljam u sebi stvari koje se naizgled čine nebitnima, a onda vremenom dobiju na svom značaju... Ili se spoje, pa čine krupniju stvar...

      

Samo sam osjetljiva večeras...
Sutra ću biti ona stara...

Nije mi ovaj rođendan bio kao ostali.
Nit sam mu se radovala, nit sam brojala dane do ovog datuma, nit sam noć prije strepila kao što mi se to inače dešava, nit sam dočekala ponoć budna...
A iskreno, nisam se ni osjećala kao da mi je rođendan.

Ali jeste. To je ona činjenica koja se ne može zaobići. Da sam ikako mogla, birala bih drugi dan, jer su baš danas oblaci odlučili spustiti svu kišu koju su držali u sebi, a ja sam baš danas odlučila obući štikle i suknju.

Nisam se dobro provela...  dok nisam ugledala njega.

Mada sam negodovanje zbog kiše morala izraziti baš njemu u lice, a kome bih drugom...bila sam presretna što sam tu, pored njega... napokon.

I nisam ni slutila da će dan proći tako dobro... Prosto sam odlučila ne voditi se svakodnevnim obavezama, nego biti s njim koliko god je to moguće...
Bili smo na doručku, pa na kafi, pa smo šetali, pa smo se igrali neke vrste fudbala, dok sam shvatila gdje je gol, rezultat je bio na njegovoj strani ali hajd...Pa smo igrali bilijara...neizjednačeno, mada bolje igra, priznajem... i naposlijetku smo otišli u kino pogledati film.

Proveli smo osam sati skupa...kao nekada.. i kvaka je u tome što sam se cijeli dan osjećala čarobno... nijednog trena nisam poželjela nikog drugog uz sebe... nit sam osjetila dosadu, monotonost ili nešto slično...

Ah da... poklonio mi je skup ničim povezanih poklona, sa originalnošću na nivou.

        

Te pape želim jako dugo... i danas sam ih dobila..od njega...
Ne znam da li je moguće vidjeti išta sem šapica na slici, ali u pitanju su cuke... kojima je on dao i imena... Desni je Nuni a lijevi Bambi...

Dobila sam i kilometarski, bijeli i ultra nježni šal, naše najdraže fotografije, čokolade i čestitku...

Svaki poklon odiše njim...svaki čini njega... u svakom prepoznajem njegov trud... i to je ono što najviše cijenim.

O ostalim osobama koje su mi naravno upotpunile ovaj dan ću pisati u drugim postovima...ali sam morala prvo pomenuti njega.

Postoji tu jedno društvo...posjeduju svoj naziv...koji koriste samo one..i tako se zovu samo oni koji se smatraju njihovim prijateljima.
Sticajem okolnosti, sa dvije od njih šest sam išla u srednju školu, dosta se družila...pa sam njihov nadimak i ja dobila.

Sinoć sam dobila poziv od Ally, da će kod nje danas biti sijelo za nas, onako za Bajram...
Međutim, ona je sa Selinom posvađana... Sa Nai nije baš u tako dobrim odnosima, Najna i Nina nisu mogle doci, tako da smo na kraju bile samo nas tri... Vy, Ally i ja...
Ona nas je divno ugostila, tufahije su za desetku... morala sam piti kafu sa njima, mada je mrzim, ali eto, da bi mi mogle gledati u šolju...

I pored svih stavki koje su mi rekle, zapamtila sam samo onu da je Vy vidjela keca sa uzvičnikom, što bi značilo da postoji novi početak u mom životu,i da sad pazim...
To sam nekako memorisala jer sam odmah pomislila na Amrea... :)

Pričale smo o svemu, sjećale se srednjoškolskih dana... jer smo išle skupa u razred...i bile nerazdvojne, kao i sada...
Smijali smo se nekim potezima naših profesora, učenika... Zatim smo pričale o porodicama.. o odgoju djece...nekim primjerima iz života...

     

One su u mnogo prisnijem odnosu od mene... i imaju neke svoje šale koje ja još uvijek pokušavam shvatiti i prihvatiti kao svoje... još uvijek se pokušavam priviknuti na neke stvari... i zasmeta mi kada ne uspijem u tome... Kada ispadnem smotana..sama sebi...

Ali mi se strašno svidjelo što nije bilo tračanja... nijedna ružna misao ni o kome... To je zaista teško naći, naročito u ženskim krugovima...

Onda je Vy otišla..a Ally i ja smo počeli pričati o momcima... naravno i o Amreu... pričala sam joj koje sam stvari shvatila, i kako se završilo sa Kappenom... ali za sve to ću naći prostora u drugim postovima.

Pričala sam joj o Amreovom prošlom životu...prije nego je upoznao mene i kako se transformisao u ovo što je danas...

Osjetim kako joj je sve draži...i radujem se tome... Jer je njemu stalo do njihovog mišljenja.. jer mu je stalo do mojih prijateljica... jer ih poštuje izuzetno i želi biti prihvaćen u njihovom društvu.

Vy ga voli još od vremena kad smo bili skupa na jezeru... vidjela je koliko je dobra osoba i izuzetno ga cijeni i prija joj njegovo društvo.
Također, njen dečko i on su se tada združili i ostali su dobri prijatelji koji se, evo, svakodnevno čuju...

Tako je sve lakše sa njim... kad se samo sjetim da se Kappen ni sa kim nije slagao...

Elem...

Provela sam divan dan... obilježen njima... i tako sam ponosna što ih imam...

Prošao je onaj period kada sam od jednog amidže dobijala paketić u kojem bi obavezno došla barbika...omiljena igračka... i onaj period kad sam od drugog amidže dobijala bombonu za bajramluk.
Prošlo je i ono doba kada mi je dido davao malu Seka čokoladu, za mene, tada, najbolju...

To su bile moje radosti prvog dana Bajrama... Kada sam ja bila ta koja je mala, u koju su sve oči uperene... čiji se pokreti prate... čijim se govorima smiju...

Prestala sam biti mala...

A svi oni rođaci...koji su dijelili tu sudbinu sa mnom... sada imaju žene...i djecu...

Čudno je gledati ih u ulozi muževa, kada ja znam što su sve činili... kako su razmišljali... kako su djevojke posmatrali...

Rođak koji je rekao da se nikada neće oženiti, čija je majka tvrdila da on ne voli ženski rod... jer je doista mrzio sve curice... sa izuzetkom mene...sada ima suprugu i djevojčicu od godinu i pol...

Tu je još četvero malih...sve manje od manjeg... vrište...trče...plaču...otimaju se...  centar su pažnje.
Ja sada njih posmatram iz ugla odraslih...sada se ja njima smijem...sada ja pratim njihove pokrete... i šta će koji reći...

Posmatram taj život...i pomislim... Bože...kako je to lijepo...

Kako bih voljela da sam živjela 50 ili 100 godina ranije, kada se podrazumijevalo da žena ostaje kod kuće, i pazi djecu... pravi ručak i brine se o kući...

   

Ja, koja želim da ganjam karijeru, i koja u tome vidim smisao budućnosti, da tako poželim... čini se nevjerovatno...
Ali toliku želju imam proživljavati i taj život... i kad bih morala birati..već sad..između karijere i porodice...izabrala bih ovo drugo...

A oboje... koliko god se savremene žene trudile, je nemoguće... Imam osjećaj, da u težnji da stignu sve i ostvare ciljeve koje su sebi zacrtale, zapravo ne žive...

Ne uživaju u potpunosti...

Ja želim pratiti svaki korak svog djeteta... odgajati ga...posvetiti se samo tome...

S druge strane, želim biti priznata sutkinja jednog dana... apsolutno predana svom poslu...

A svjesna sam da oboje neću moći ostvariti...

Uvijek se trudim zaboraviti datum kad ode. Mrzim brojati dane, naročito tužne.

Pokušavam ga zamijeniti... ono što mi predstavlja pronaći u drugom muškarcu... jer od njega ne dobijam ništa.
A potrebno mi je.

Još uvijek se osjećam kao ona djevojčica uz koju je bio svakodnevno...a koja, nažalost, tada nije shvatala vrijednost njegova prisustva.

Svaki put kada dođe, ja se obradujem isuviše...a onda počnem kontrolisati nesvjesno svoje osjećaje...
Ponašam se kao da nije tu... idem po planu koji sam imala i prije nego se on stvorio. Poklanjam mu vremena tek toliko koliko bih mu poklonila da je svaki dan tu.

Radim to da sačuvam sebe... jer ne bih mogla podnijeti svaki put bol koju sam osjećala kada je prvi put otišao.

I sada, nakon pet godina... kada se rastajemo... hladno ga zagrlim, kažem mu nešto sa prizvukom humora... a onda se zaključam u kupatilo, podignem glavu i tjeram suze rukama...
Mašem i mašem, brze i male pokrete rukama pravim... prosto ne dam suzama da kanu... Objašnjavam sebi da će opet doći... i da sam doista budala što pravim takve scene... sama pred sobom.

Jer za to niko ne zna... nikad...

     

Danas nas je nazvao... da čestita Bajram... i jedva sam dočekala da ga čujem...
Kunem se Bogom da ne znam koji me osjećaj obuzeo kad sam mu čula glas...

Pomislila sam koliko je vremena proteklo da čujem njegov osmijeh... kad mi kaže da sam koza...

Glas mi je zadrhtao...u grlu se stvorila knedla... ušutila sam na tren... i kada mu rekoh da mi se plače, nije povjerovao.

Rekao mi je da sam ja hladna osoba..da ja nemam srca, a ni potrebe da mu glumim sentimentalnost...

Da...odgovorih...rekoh mu da je konj...kao i uvijek...

Nakon tog uslijedi osmijeh...kod oboje...

Nema potrebe za jakim riječima među nama... sasvim dovoljno...razumijeli smo se.

I sad plačem... jer ne pamtim kad sam ga ovoliko poželjela...

Nedostaje mi sada više nego ikada... i ja znam zašto.

Samo nisam znala da je došlo do suza...čak...

Nestajala je ona čar Bajrama polako...nekako s godinama... Dugo sam se pitala da li što starim, ili se ljudi mijenjaju... Da li zbog tog što su mnogi otišli... ili neki nepoznati razlog...

Pitala sam se a nikada nisam činila ništa da to promijenim. Nekako sam prihvatala činjenicu da sve mora biti...eto tako...bezveze...s vremenom.

A onda se u meni nešto probudilo...odlučila sam vratiti onaj stari sjaj Bajrama...koji je postojao kad sam bila dijete...

Odlučila sam se ponovo radovati mom prazniku..pripremati se i u tom uživati... maximalno se posvetiti rodbini i osobama koje volim... Ostvariti onu bit Bajrama.

Tako sam danima smišljala što bih mogla kupiti sebi..neke nove krpice kojima ću se uljepšati... To mi je nekada bio glavni dio Bajrama,a vremenom sam počela oblačiti tek tako...ono što već imam...

Željela sam ponovo se osjećati posebno za ove dane... pripremati se kao za nešto što se dešava jednom u životu...
Kupila sam čizme i suknju... oboje crno... i svečano... koliko to može biti a da se ipak može koristiti za svaki dan.
Obući ću bijelu košulju...sutra ću je do sitnica ispeglati...i uživati u tome... Napravit ću frizuru kao nikada do sada...biti najljepša svom Amreu...

Potrudila sam se i uradila generalno kuću...

"Nek mirišu avlije...nek se svako raduje...širom Bosne ponosne...nek se zna da Bajram je..."

Pravila sam kolače... sve radi onog ćejfa...radi onog osjećaja... da, kao što kažu naše nane, dostojno dočekamo našeg najdražeg gosta.



Obećala sam sebi...da mi niko neće pokvariti ove dane... da ću se maximalno truditi da uživam.. da ću u svakom gledati ono najbolje...i truditi se popraviti svima raspoloženje.

Obećala sam sebi, da ću vratiti u svoj život onaj sjaj Bajrama, koji sam prije osjećala... i da ću mu se radovati...od sad pa ubuduće...stalno.

Svima kojima ovaj praznik znači kao meni, želim da se provedu lijepo i uživaju koliko i ja.

Bajram Šerif Mubarek Olsun!

Općenito psujem ovu državu...ili pomislim da je mrzim...kada čekam dugo u redovima, kada padaju sistemi u CIPS-u...kada nemamo svjetlo u učionici, kada nemamo dovoljno stolica... kada plaćam PDV na svaku sitnicu, svakodnevno... kada nemamo grijanja... kada ne mogu otići u posjetu svom bratu... i tako. Često optužujem i političare, a zapravo je istina da smo svi krivi za ovu situaciju.
Oni su tu samo lutke koje mi izaberemo da bismo imali koga kriviti...da svoju krivicu možemo prebaciti na drugog.

Nikad ne bih voljela biti političar, mada mi često kroz glavu prođe misao što bih činila kada bih bila Predsjednik države... odakle bih počela...

Ali zavolim ovu državu i sve njene građane kada reprezentacija igra... kada osjetim jedinstvo naroda...neku euforiju... kada skačem ispred televizora... kada se nerviram kao da mi za život vrijedi onaj gol. Volim tada ovu zemlju i smatram je posebnom i radujem se što sam ostala ovdje, kada sam imala priliku otići.
A onda se nađu neki da kritikuju našeg Ćiru... da optužuju Savez... sve su informacije imali i prije poraza u Zenici, ali nisu htjeli kvariti atmosferu, a sada kad smo tu gdje smo... idemo svim silama nagrnuti na njih...ukopati onu nadu što su nam davali...onu sreću i uzbuđenje.

Pa ako su nešto loše i radili,neka su... Ako ništa, probudili su na tren u nama jedinstvo... onaj poseban osjećaj koji drugačije ne možemo imati. Oni su u nama probudili osjećaj pripadnosti ovoj zemlji i osjeća ponosa što je to tako.
Ja im sve opraštam...i još uvijek ih volim...baš zbog tog.

I danas je taj dan... kada bismo trebali također imati osjećaj pripadnosti, jedinstva i ponosa što ovdje živimo.. a to ne osjetim nigdje.
Svi se ovom danu raduju,samo jer je neradni. Nikakva druga čar ne postoji.
Pa da iko spomene...da iko ikom čestita... ništa.

I onda požalim što ne živim negdje drugo... zašto nisam otišla kad sam mogla...

Mogla bih i sada...kad razmislim... Ali se sjetim roditelja, Bajrama i prijatelja.. Sjetim se nekih atmosfera...koje moj brat, naprimjer, ne može imati... i bude mi drago...što sam baš ovdje... u ovom gradu... u ovoj hladnoj prostoriji...

Sjetim se njegovih riječi...

"Tamo ni nebo nema istu boju kao ovdje..."



I osjetim na tren... samo na tren... ponos što sam bosanka.

Sretan ti, domovino moja, ovaj dan!

I svima, koji Bosnu i Hercegovinu, osjećaju svojom državom!

Kako smo stigli do ovdje, ne mogu objasniti...
Mi smo izuzetni prijatelji ali to ne mora značiti da se već sutradan nećemo zvati neprijateljima.

"Najbolje bi bilo,ako je tako...ne trebam ti! Šta ću pomisliti, da me mrziš ? Pa dobro mrzi, to je tvoje pravo..."

Tako funkcionišemo...
I svađa koja se desila...ova zadnja...od jučer...imala je neki uticaj na mene...

"Hvala Bogu, nije do mene... ja sam ona koja je do kraja htjela biti iskreni prijatelj, onaj koji bi život dao za tebe! Ja te nikad nisam razočarala, nijednom osobinom ili potezom..ostala sam ista kao i prvog dana! "

Riječi koje smo izgovarali... nisu bile uobičajene... mogla sam biti okrutno iskrena i direktna, a opet sam, radi sebe, prešutila neke stvari ili ih rekla na drugačiji način... A čini mi se da ih je baš shvatio na pravi način.

"Locky, shvataš li ti da mi trebaš? Ti si isto moja krv...više si mi od prijateljice a manje od djevojke..."

Prvi put smo komunicirali toliko otvoreno... i ni to nije bilo u potpunosti ali to se od nas nikad i neće moći očekivati...

"Ne mislim više gubiti živce radi tebe...dovoljno sam ih izgubila! Misli što hoćeš!"

Na neki sebi svojstven način sam se opraštala od njega... od onog što je predstavljao u mom životu...

"Nisam vrijedan ako ćeš pošteno..."

Nažalost, moje mišljenje o njemu nije ostalo isto... u nekoliko navrata me razočarao...iznenadio... naljutio... povrijedio...

"Tačno...nisi vrijedan...nisi!"

Osjetila bih nekada...pročitala bih emocije onoliko koliko sam mogla...da ga vrijeđam...

"Eto došla si do granice, sad me samo gurni da padnem i izgubim bratstvo koje smo imali..."

I danas, kad bih ga pogledala... čudno ali...vidjela sam prošlost.

    

"Locky, ja bih sve žrtvovao da ostanem prijatelj s tobom..."

Zagrlio me... a ja više u tome ne vidim emocije...

"Možda sam po nekim osobinama idealan..."

"Ne, nisi ti idealan uopšte... Znaš ko jest? Amre!"

"Da, takav tebi muškarac treba... ne trebam ti ja...ovakav...prevrtljiv..."


Nije to onaj Kappen... onaj moj... za kojeg bih dala sve...